19/06/2026
Mala reakcija i korekcija teksta iz Jutarnjeg na temu jučerašnje objave o odluci VSRH.
Gojko Drljača je napisao tekst baziran na mom jučerašnjem statusu.
Za početak, uopće ne bih svoj status nazvao "žestokom reakcijom", rijetki su ti koji su mene vidjeli kada žestoko reagiram. Druga fundacija je kako god okrenuli stakeholder kao pojedinačno uvjerljivo najveći zaštitnik potrošačkih potraživanjai i borimo se za interese naših klijenata u više tisuća sporova i nekako mi je bilo prirodno da napravim kratki osvrt na odluku (koju smo ionako očekivali, o ovom konkretnom ishodu se po hodnicima razgovaralo još od siječnja-veljače, a on sam je bio poznat i izvjesan još iz vremena kada smo radili planove za Druga fundacija tijekom 2022. godine). Neki su se možda iznenadili ovom odlukom, no za nas je to samo razlika hoćemo li aktivirati scenarij A, B ili C.
Drljača piše kako „prvi put u javnoj komunikaciji Druge fundacije postoji naznaka neizvjesnosti ishoda" i da „taj obrat zaslužuje pozornost". Obrata nema. Naš cijeli poslovni model - koji isti tekst tri odlomka kasnije sasvim točno opisuje - počiva na tome da Druga fundacija preuzima sav trošak i sav rizik gubitka, a naplaćuje se isključivo ako se i kada obeštećenje naplati. Neizvjesnost ishoda, dakle, nismo prvi put priznali jučer; to je proizvod koji vrlo transparentno predstavljamo od prvog dana. Tvrtka kojoj je cijeli posao preuzeti rizik da pojedini predmet bude izgubljen tu neizvjesnost ne otkriva - njome trguje. To nije "prva pukotina u našoj komunikaciji", to je njezin temelj.
Ono što jest novo nije neizvjesnost, nego jedna odluka koju smatramo pogrešnom - donesena, uzgred, u proširenom vijeću od trinaest sudaca u kojemu su izdvojena mišljenja napisali i predsjednik vijeća i sudac izvjestitelj kojemu je njezina izrada bila povjerena. Kad autor odluke od nje javno odustane, to nije razlog za zabrinutost, nego za odlučnost. A i naš odgovor na tu presudu - Ustavni sud, po potrebi Strasbourg - najavili smo unaprijed, pa ni to teško može biti „obrat" (Jutarnji voli obrate i preokrete, o tome sam već komentirao više p**a).
Vrijedi se zadržati na najoštrijem primjeru iz teksta: dužnik koji je računao na 5.000 eura, a na kraju dobije odvjetnički račun na 6.000. Taj je scenarij stvaran - ali pogledajmo na koga pada. Pada na potrošača koji je spor vodio sam, u vlastito ime, klasičnim putem. Klijent koji je tražbinu ustupio Drugoj fundaciji takav račun dobiti ne može: mi tužimo u svoje ime, snosimo sve troškove i uzimamo svojih 25 posto samo ako se naplati. Svede li se obeštećenje na kamatu, trošak snosimo mi - klijent dobije manje, ali ne plaća ništa i ne riskira ništa. Najstrašniji primjer iz ovog teksta zapravo je, dakle, upravo onaj scenarij koji naš model skida s leđa potrošača. Pročitan do kraja i s razumijevanjem, to je argument za ustup tražbine, a ne protiv njega i vjerujem da su mnogi nakon čitanja jučerašnje odluke zadovoljni što su ugovorili upravo s nama (baš kao što i mnogi odvjetnici danas razmišljaju kako će naplatiti svoj rad od svojih klijenata).
Druga fundacija je u proteklom razdoblju "pobijedila" u više stotina predmeta (win rate nam je i dalje stabilnih 100%) a neki od njih se odnose i na konvertirane kredite. Osobe koje na jučerašnji dan nisu morale niti sekunde potrošiti na brigu o tome hoće li morati bilo što i bilo kome vraćati su samo klijenti Druge fundacije.
I sitnica koja nije sitnica: „bila je poslovni model", u prošlom vremenu. Nije bila - jest. Pred sudovima se i dalje vodi čitav niz predmeta čiji ishod tek slijedi. Ovo nije osvrt na nešto što je gotovo, nego najava nastavka.
A za kraj, jer se i to provlači između redaka: za potrošače s nekonvertiranim kreditima ova presuda ne mijenja ništa. A za one s konvertiranima - vidimo se na Ustavnom sudu i zato sam napisao poziv da nam se oštećeni i razočarani pridruže, jer u našem špilu karata ima i onih koje ne samo da nismo pokazali, nego druga strana niti ne zna da postoje.
Svi koji me poznaju znaju da sam u dobroj mjeri (pomalo i naivnoj) idealista i vjerujem u bolje i pravedno društvo. Duboko sam uvjeren da će i u ovom slučaju pravo u konačnici pobijediti, uz malo sreće odmah na Ustavnom sudu, a sasvim izvjesno na Europskim sudovima. Pravda nažalost nikada neće biti isporučena, jer pravda koja je izvršena nakon 15-20 godina jednostavno nije pravda.
‘Borba za obeštećenje produžit će se za nekoliko godina i preseliti na Ustavni sud, odnosno Europski sud za ljudska prava‘